Kratki opis problema:  Tržnice su u Hrvatskoj tradicionalni i vrlo značajan oblik izravne prodaje seljačkih proizvoda, a u zadnje vrijeme i drugih neprehrambenih proizvoda  iz obrtničke djelatnosti. Radi se o prodaji na malo koja se odvija na tržničkim prostorima svakodnevno na otvorenom  ili djelomično zatvorenom (natkrivenom) prostoru odnosno vrlo rijetko u potpuno zatvorenom prostoru.  Naše zakonodavstvo nedovoljno jasno povlači razliku između prodaje jedinstvenih, tradicionalnih i po mnogo čemu autentičnih proizvoda (prvenstveno hrane i pića) od onih industrijskih koji potječu iz velikih sustava procesne industrije velikih serija i prodaju se putem trgovačkih lanaca. Uvjeti koje moraju ispunjavati ti proizvođači moraju biti drugačiji od uvjeta kada se radi o proizvodnji i prodaji vlastith proizvoda za izravnu prodaju. Nažalost ta razlika ne postoji u zakonodavstvu,  odnosno nije jasno definirana i bitno utječe na konkurentnost ove male prozvodnje te joj je na taj način ugrožen opstanak. Potrebno je imati jake argumente i navedene specifičnosti koje imaju tržnice zaštiti i drugačije zakonski regulirati. Za tu argumentaciju potrebno je upoznavanje sa sličnim sustavima zemlja koje tradicionalno imaju slične povijesne i druge oblike razvoja a nalaze se više godina u EU te su svoje zakonodavstvo usuglasile s legislativom EU.

Cilj: Upoznati članice Udruge s radom i organizacijom tržnica kao i legislativom koja se odnosi na njih u zemljama EU, čije su tržnice organizirane slično kao u Hrvatskoj, kako bi se što bolje pripremili, organizirali i zaštitili  ovu djelanost prilikom ulaska Hrvatske u EU.

Program:

16.12.2010. (četvrtak)

06.00 polazak iz Zagreba za Klagenfurt  (ZG – Lj – Klagenfurt – 225 km)

10.00 dolazak na tržnicu u Klagenfurtu

Prezentacija

Obilazak tržnice

Razgovor sa  zamjenikom gradonačelnika i direktorom tržnice

13.00 – 15.00 ručak

15.00 Obilazak Klagenfurta (Adventski sajam )

20.00 Večera i noćenje (U Bleiburgu- Hotel JUFA – prvi „pasivni“ hotel u Austriji)

17.12.2010. (petak)

07.30 polazak za Maribor (Klagenfurt – Maribor stara cesta 125 km)

10.00 dolazak u Kmetijsko gozdarski zavod Maribor

Prezentacija – zamjenik gradonačelnika Maribora

Razgovor o načinu organizacije, funkcioniranju i legislativi tržnica u Mariboru i Sloveniji u okviru EU (Stanka Klemenčić-Kosi, Miša Kušenjak i Zdenko Šilc)

Obilazak Tržnice u Mariboru

15.00 Ručak

17.00 Povratak u Zagreb (Maribor – Zagreb – 118 km)

20.00 Dolazak u Zagreb

Izvještaj sa studijskog putovanja

 16.12.2010. – Tržnica u Klagenfurtu

Domaćin obilaska i prezentacije tržnica u Klagenfurtu bio je njezin direktor gospodin Gerhard Winkler  koji tu dužnost obnaša već 38 godina i najbolje je upoznat sa situacijom na tržnicama u Klagenfurtu. Rad tržnica organiziran je preko gradske uprave te na tim poslovima, ukupno s direktorom, radi 4 djelatnika koji za određene poslove (npr. čišćenje) koriste resurse ostalih dijelova gradske uprave prije svega komunalnog odjela. Glavna tržnica u Klagenfurtu organizirana je na Benediktinskom trgu u blizini gradske vijećnice i u današnjem obliku djeluje od 1948. godine. Odvija se svakodnevno (Tagesmarkt) s tom razlikom da seljaci svoje proizvode prodaju 2 puta tjedno (Wochenmarkt - četvrtkom i subotom) kada se tržnica proširi na okolne ulice, a prodavači na taj prostor dovezu vlastite pokretne štandove raznih oblika, koje mogu spojiti na struju.  Stalni dio tržnice ne radi nedjeljom. Osim ove tržnice na Benediktinskom trgu  postoje još tri manje tržnice. Sve je vrlo jednostavno i odiše šarenilom i raznolikošću ponude na jednostavnim klupama (često samo „nogari „ na kojima se nalaze samo daske i stolnjak). Jedan dio klupa koji je u vlasništvu Grada nalazi se u isto tako jednostavnom prostoru natkrivenom tendom, i te se klupe na kraju radnog vremena tržnice pospremaju. Gospodin Winkler smatra da šarenilo ponude i jednostavnost kao i povoljan odnos cijene i kvalitete proizvoda pozitivno utječu na interes građana za kupnjom na tržnicama.  Broj prodavatelja kreće se oko 120 do 130 i dolaze ne samo iz Koruške i Austrije već i iz Slovenije, Italije, Mađarske pa čak i iz Nizozemske, a radno vrijeme tržnice je od 07.00 do 13.00 sati.  

Prema riječima zamjenika gradonačelnika Klagenfurta da je tržnica gospodarsko, kulturno i komunikacijsko središte grada, najbolje se vidi značaj koji tržnica ima za grad Klagenfurt i odnos grada prema toj djelatnosti.  Tržnica je jedan od razloga da se stanovnici ne iseljavaju iz srdeišta grada što je danas izražena pojava u većim gradovima. Između ostalog naveo je kako je to bitan turistički sadržaj grada, a posebno su važni različiti sajmovi koji se održavaju tijekom godine. Tako osim redovne tržnice postoje još i Adventski sajam, prodaja Božićnih drvaca, Novogodišnji sajam te u jesen Uršulin sajam.  Sve te manifestacije organizira grad Klagenfurt sa svoja 4 zaposlenika u Odjelu za uređenje tržnice i ne mogu ih organizirati privatne tvrtke. 

Prodaja proizvoda od samih seljaka na tržnici regulirana je Zakonom  o prehrambenim proizvodima Austrije, te Tržnim redom koji propisuje Tržnica odnosno Grad, ali i Pravilnicima te primjerima dobre prakse u proizvodnji i prodaji hrane (tradicionalnih proizvoda) izravno od seljaka – proizvođača.  Ono što je posebno zanimljivo je prodaja svježeg mesa, sira, vrhnja, jaja i dr. koja se odvija na ulici izravno s klupa. Rashladni prostor nužan je za sir i vrnje kada temperatura poraste iznad  6˚C, a za meso kad je temperatura iznad 2˚C.  Seljaci plaćaju najam klupe od 8 do 15 € /danu,  a ako je više onih koji traže klupe tada se prilikom odabira uzima u obzir vrsta ponude, izgled štanda i kvaliteta robe koja se nudi u prodaji.  Najam (placovina) skuplja se svaki dan, osim u natkrivenom dijelu gdje je najamnina mjesečna.

Direktor tržnice istaknuo je da su nakon ulaska u EU imali nešto pojednostavljeniji rad tržnice, a došli su prodavati i stranci koji to ranije nisu mogli. Tako se povećala ponuda čime je tržnica postala još popunjenija i atraktivnija.

Prezentacija gospođe Steinkellner iz Poljoprivredne komore Koruške:  Oblici izravne prodaje seljačkih proizvoda

Oni koji preprodaju  proizvode na tržnici moraju imati registrirano trgovačko društvo ili obrtnicu, dok seljaci koji prodaju svoje vlastite porizvode to ne moraju, međutim oni se ne mogu baviti uslužnom djelatnošću osim posebnih oblika reguliranih Zakonom o izravnoj prodaji seljačkih proizvoda koji točno propisuje što je dozvoljeno prodavati i na koji način.  Isto tako obavezni su opisati svoje proizvode, no ne moraju imati deklaraciju o porijeklu proizvoda.  Sami odgovaraju za količinu proizvoda koju prijavljuju za prodaju, temeljem čega plaćaju minimalni porezni paušal (socijalna davanja), a  dužni su voditi i evidenciju o prodanim količinama. Račun seljaci izdaju samo na traženje kupca. U slučaju biljne porizvodnje mogu dokupiti na svoje količine osnovnog proizvoda još 25% proizvoda od drugih proizvođača, a kod životinjskih proizvoda dozvoljen je dokup do 49% tuđe sirovine, no u slučaju elementarnih nepogoda, za pojedine kulture ta se količina može podići do 100% vlastitog proizvoda.

Pritom se donosi uredba o tome što su to osnovni proizvodi, a što su to prerađevine, jer se smiju prodavati samo osnovni proizvodi. Seljaci o istom pregovaraju s Ministarstvom poljoprivrede i sastavljaju listu osnovnih proizvoda. Tako su uspjeli  ispregovarati da na listu dođu i neki proizvodi koji u stvari nisu osnovni proizvodi kao što su seljački sirevi, putar, nepasterizirani sokovi, ukiseljeno povrće i sl.  Seljak sam odgovara za prijavljene količine proizvoda kao i za količine koje je dokupio.  Alokoholna pića se smiju prodavati ukoliko su proizvedena na vlastitom imanju, no podliježu sličnim carinskim i poreznim propisima kao i kod nas, a prodaja je ograničena na zatvorenu ambalažu (nije dozvoljeno nuditi piće na probu ili prodaja na čaše).  Ukoliko neko domaćinstvo želi proizvoditi više od dozvoljene količine za vlastitu upotrebu i sitnu direktnu prodaju, mora prijaviti pečenje  alkoholnih pića za koja vrijede drugačiji propisi.

Seljaci mogu prodavati i tuđe proizvode (npr. s imanja susjeda) ali ih moraju označiti kao tuđe, odnosno da ne dolaze iz njihove vlastite proizvodnje. Potrebno je naglasiti da prerada proizvoda mora biti u vlastitom prostoru na tradicionalan i uobičajen način. To podrazumjeva da se ne smiju upotrebljavati neki posebni strojevi i prostorije koje upućuju na serijsku industrijsku proizvodnju. Proizvođači moraju imati registriranu osnovnu poljoprivrednu djelatnost.  U okviru te „kućne radinosti“ mogu se proizvoditi i npr. kolači ili neki mali umjetnički predmeti, a za njih sirovina može i do 100% biti iz drugih izvora.  Osim toga na tržnici se smiju prodavati i šumski proizvodi gotovo bez ograničenja osim gljiva (2 kg po članu obitelji i u razdoblju od 15.06. do 30.09.). Potrebno je naglasiti da je za kvalitetu proizvoda uvijek odgovoran onaj koji prodaje, a ne Tržnica.

Postoji Uredba o direktnom stavljanju proizvoda na tržište kojom se potiče regionalna prodaja i proizvodnja kako proizvodi ne bi dolazili izdaleka. 

Što  se tiče higijene tu postoji dosta birokracije, no Poljoprivredna komora se trudi da u suradnji s tržnicom što više educira prodavatelje i da im na taj način olakša prodaju.  Izdaju priručnike o dobroj poljoprivrednoj praksi, o uvjetima higijene proizvoda, te o higijenskim standardima i propisima koji se moraju primjenjivati. Tržnica daje onima koji prodaju rizične proizvode (meso, mlijeko, jaja) obrazac koji ispunjavaju kako bi se znalo da li se pridržavaju normi za HACCP, dok ostali moraju ispunjavati samo standardnu higijensku praksu (npr. proizvod koji se prodaje na tržnici mora biti zaštićen od direktnog sunca i zaklonjen prozirnom pregradom od mogućeg „pljuckanja“ od strane kupaca).

Zaključak: Stvari su jednostavnije nego u Hrvatskoj, puno se radi na educiranosti i informiranosti samih proizvođača i potiče ih se na primjenu dobre higijenske prakse.  Tržnice su slabije komunalno opremljene  i dosta su skromnije nego u Hrvatskoj. Upravo se to „šarenilo ponude i nonšalantnost izgleda“ tržnice smatra onom draži i prednosti koji tržnice u stvari imaju.

17.12.2010. Tržnica u Mariboru

Uvodno nas je pozdravio zamjenik gradonačelnika  Maribora te napomenuo i istaknuo važnost tržnica za grad. Nakon toga je gospođa Stanka Klemenčić Kosi održala kratku prezentaciju o Kmetijsko gozdarskom zavodu Maribor koji nam je bio domaćin. U predavanju se osvrnula na sustav donošenja odluka o poticanju poljoprivrede u Sloveniji i ukazala na odnos između EU i Slovenije u tome.

U ime Udruženja proizvođača povrća i voća govorila je gospođa Miša Kušenjak iz savjetodavne službe. Ona je napomenula da se spomenuto Udruženje bavi uglavnom integriranom proizvodnjom povrća i voća s osnovnim ciljem zaštite domaće proizvodnje i edukacije samih proizvođača. Svoje proizvode organizirano prodaju na tržnici u Mariboru pod nazivom „Svježe i zdravo s poljoprivrednih gospodarstava“. Ova prodaja odvija se svake srijede i petka i pri tome ostvaruju odličnu suradnju s upravom tržnica koja je organizirana kao trgovačko društvo. Radno vrijeme tržnica je od 07.00 do 14.00 sati. Lokalni seljaci, članovi Udruženja koji prodaju proizvode iz integrirane proizvodnje, zadovoljni su jer postižu bolje cijene za svoje proizvode iako su većinom dislocirani s glavne tržnice na mjesni trg. Lako su prepoznatljivi po zelenim stolnjacima i pregačama te majicama koje im je nabavila Udruga. Međusobno se kontroliraju te nema problema s lažiranjem proizvodnje ili dokupom proizvoda iz drugih izvora.

Posebno i odvojeno od njih djeluje „Ekološka tržnica“ koja je organizirana mimo suradnje sa Gradskom tržnicom Maribor i koja se odvija jednom tjedno na prostoru koji proizvođačima dodijeli Grad.

O samoj organiziranosti tržnica govorio je gospodin Zdenko Šilc, direktor tržnica u Mariboru. Vlasnička struktura poduzeća koje nije komunalno već klasično d.d.  je sljedeća: 51% Grad Maribor, 40% Poljoprivredna zadruga i 9% pet manjih općina oko Maribora. Ukupno ima 10 zaposlenih djelatnika koji se brinu o sve 4 tržnice u Mariboru. Nezadovoljni su sa stanjem oko tržnica jer svaka manja općina može samostalno organizirati tržnicu, mimo njih, a oni moraju Gradu plaćati i najam prostora na kojem je tržnica (900 €/mjesečno imaju ugovor na 6 godina). Osim toga opterećeni su velikim kreditom (leasingom) za izgradnju zgrade tržnice sa zatvorenim dijelom za dućane i velikim podzemnim parkiralištem u iznosu od 7 milijuna € te visokim mjesečnim ratama leasinga od oko 38.000 €. Tržnica je lijepo uređena, nalazi se uz samu rijeku Dravu na odličnoj lokaciji. Dosta problema prilikom obnove i izgradnje tržnice imali su s konzervatorima i  zaštitom spomeničke baštine jer su morali osigurati posebne uvjete kako bi se vidio gradski bedem, te upotrijebiti suncobrane/kišobrane koji ne odgovaraju u potpunosti funkciji i lako se trgaju. Ukupni prihod tržnica je oko 0.5 milijuna € godišnje.

Smatraju da nemaju dobar Tržni red (star je preko 20 godina i ne koristi se) te namjeravaju isti preuzeti od Graza. Izrazito su nezadovoljni sa prerigoroznim zakonskim odredbama u vezi higijene i sigurnosti hrane na tržnicama za što ne smatraju krivom EU već vlastite pisce zakona i propisa. U drugim članica EU su ti propisi liberalniji i jednostavniji nego u Sloveniji, te je dozvoljena npr. prodaja živih životinja (za klanje) – primjer Francuske, gdje prodaja živih životinja spada u tradiciju koja je propisima i Tržnim redom zaštićena. 

Zaključak: U Mariboru su tržnice dobro opremljene i dosta su slične našima, ali su isticani veći problemi u njihovom radu i funkcioniranju od onih u Klagenfurtu, uglavnom zbog neodgovarajućih propisa koji ometaju rad. Postoji Udruženje za integriranu proizvodnju koje na organiziran način provodi prodaju na tržnicama što je primjer dobre prakse zaštite i unaprijeđenja domaće proizvodnje.